Sve sestre Presvetog Srca Isusovog nisu pokopane u označenim lijesovima, pa je pred ekshumacijskim timom koji vodi Alan Bosnar, a čine ga mladi forenzičari, dug put do identifikacije ostataka sestre Marije Kozulić kako bi mogla biti proglašena blaženom
Članovi tima ekshumacije, koji uz Alana Bosnara čine Dragan Primorac, Šimun Anđelinović, Anja Petaros, Željana Bašić, Ivana Anterić i Miran Čoklo, stigli su pred grobno mjesto sestara Družbe Presvetog Srca Isusova, čiji se posmrtni ostaci odlažu u zajedničku grobnicu još od 1907. godine, a koja je danas uljepšana cvijećem i odsjajem upaljenih svijeća na nadgrobnom spomeniku na čijoj su gornjoj ploči urezana imena pokojnica.
Nakon što su odjenuli bijela ”radna” odijela, na noge navukli čizme, preko ustiju i nosa stavili zaštitnu masku i na svaku ruku nekoliko gumenih rukavica, najbolji hrvatski forenzičari zakoračili su u unutrašnjost grobnice. Kad se čovjek odjednom nađe među mnoštvom posmrtnih ostataka, u hladnom, vlažnom i mračnom prostoru, kakav je onaj grobnice, zasigurno poželi čim prije izaći iz te morbidne scene. No, ne i forenzičari čiji je opis radnog mjesta pri prvoj fazi istraživanja (mjesta događaja) nerijetko upravo takav. Zatome normalne ljudske osjećaje kako bi na najbolji mogući način proveli zadatak imajući na pameti samo konačan cilj, a to je izazov pretvaranja priče u dokaze. To je najsažetije rečeno njihov posao.
– Prvog dana ekshumacije s kolegicom Anjom Petaros spustio sam se u grobnicu i odmah smo vidjeli da nas čeka puno posla. Na prostoru od dvadesetak kvadrata koji je podijeljen na dva krila, drveni sanduci novijeg datuma uredno su označeni, dok metalni starijeg datuma, devastirani, oštećeni, napukli i neoznačeni. Također, naišli smo na sedam vreća s posmrtnim ostacima koje smo uzeli na razmatranje i uvidjeli da unutar jedne vreće nisu ostaci samo jedne pokojnice, kaže voditelj projekta, specijalist sudske medicine Alan Bosnar.
Promicateljica pravde
Ekshumacijskom timu Alana Bosnara već je prvog dana bilo jasno da je pred njima kompliciraniji put rješavanja zadatka negoli je to bilo za očekivati, budući da im je velika prepreka, osim protoka vremena, i nered koji su zatekli u grobnici. Okolnosti otkrivanja posmrtnih ostataka sestre Kozulić dodatno su se zakoplicirale kad je otkriveno da grobnica skriva još posmrtnih ostataka. Naime, kad su Anja Petaros i Miran Čoklo pomaknuli jednu od betonskih ploča, otkrivene su nove katakombe s još nekoliko manjih sanduka s kostima. Upravo će takva požrtvovnost Anje i Mirana, koji sa svojim kolegama na slučaju rade od jutra do mraka, navesti njihova mentora Alana Bosnara da potvrdi da su mladi i kvalitetni kadrovi siguran zalog za sjajnu bućnost hrvatske i svjetske forenzike.
– Mladi kolege koji su angažirani izuzetno su stručni, ulažu mnogo truda i zalaganja te je stoga za očekivati kako će, zahvaljujući njihovom znanju, radu i požrtvovnosti, a uz suradnju s kolegama iz Splita, koji će odraditi drugi dio posla koji je vezan uz DNA analizu, konačan ishod utvrđivanja identiteta biti pozitivan. Oni rade na način da nikada ne prigovaraju na uvjete rada, a daju maksimalan rezultat, ističe Alan Bosnar koji je na čelu projekta ekshumacije časne sestre Marije Kozulić, što je od povijesnog značaja za ove prostore. Naime, Marija Krucifiksa Kozulić osnivateljica je karitativnih ustanova u Rijeci i utemeljiteljica autohtone hrvatske redovničke zajednice Družbe sestara Presvetog Srca isusova. Svojim se životom i djelom naviještala kao promicateljica pravde, istine i ljubavi.
Tragovi života
– Žrtvovala je život za siromašne, nezbrinute, gladne kruha i ljubavi, a potrebe ugrožene djece i mladih bile su prioritet Marije Kozulić koja je početkom 20. stoljeća sagradila dom za nezbrinute pruživši im ljubav, obrazovanje i perspektivu za budućnost, kaže Dobroslava Mlakić, postulatorica pripreme kauze za proglašenje blaženom Marije Krucifikse Kozulić.
Ukoliko se beatifikacija uspješno privede kraju, bit će to početak jedne nove prepoznatljivosti grada Rijeke u vjerskim okvirima. Uz čast posjeta Svetog Oca Rijeci, gradu u kojem je smješteno i Trsatsko svetište, mnogi će vjernici zasigurno imati potrebu doći pokloniti se i ostacima blaženice koja je u Rijeci živjela, djelovala i umrla na glasu svetosti 29. rujna 1922. godine.
Prilikom slekcioniranja ostataka temeljem dokumentacije o sestri Kozulić, a koja otkriva životnu dob, visinu, bolesti, traume i deformitete, s utvrđivanjem bioloških profila koštanih ostataka započela je Anja Petaros koja svoj posao dijelom doživljava romaničarski.
– Zadatak je forenzičkih antropologa proučavanjem kostiju čitati živote ljudi. Život ostavlja tragove, a ostavlja ih i na kostima. Iz kostiju iščitavamo kako je čovjek živio, kojim se aktivnostima bavio, kad se razbolio, koju je traumu preživio. Slaganjem mozaika o kakvoj se osobi radi slažemo životnu priču osobe, kaže nam Anja Petaros koja je pobliže pojasnila etape svog posla.
– Sve počinje klasičnim fizičkim radom, pranjem kostiju, i to običnom vodom i četkicom, iako su se ranije koristili deterdženti čime se više štetilo materijalu nego koristilo. Kosti se potom puste da se osuše, nakon čega se slaže kostur od 206 kostiju (u optimalnim uvjetima). Tada kreće iščitavanje. Osobno krećem od lubanje, utvrđivanja stanja zubala, markera, određivanja korištenja određene muskulature za vrijeme života. Drugačiji su, primjerice, skeleti osoba koje su se bavile joggiranjem, hodanjem, jahanjem ili vaterpolom. Utvrđuje se dob, također temeljem zubala i zdjelice. Sve proučeno se bilježi, zapisima i fotografijama te se kostur sagledava iz konteksta vremena kad je osoba živjela, ukoliko je poznato. Biološki se sustav stavlja u kulturno i povijesno razdoblje, napominje Petaros koja se u svojem radu služi različitim metriskim instrumentima, pločama za mjerenje duljine i širine kostiju i povećalima.
Forenzika joj se svidjela još tijekom studija, kao kolegi Miranu Čolki koji se bavi, kako kaže ”kockicom u mozaiku jedne priče”, forenzičkom toksikologijom.
– Ako se dokazi ne prikupe na pravilan način, svaka daljnja analiza u laboratoriju propada, ma koliko laboratorij bio opremeljen naprednom tehnologijom. Isto tako, izuzimanjem uzorka dokaz se uništava pa u forenzici postoji samo jedna šansa da se nešto napravi kako treba, kaže Čoklo.
Ono što je laiku gadljivo, njima je posao. Na ljudski leš ne gledaju s ljudske strane, već ponajprije stručne, iako s posmrtnim ostacima postupaju s dužnim poštovanjem jer je to mrtvo tijelo nečiji otac, majka, brat, sestra. Nema mjesta osjećaju gađenja, ali je ipak teško kad se radi o djeci.
NOVINARI U FORENZICI
Veliki iskorak u edukacijskim procesima na Sveučilišnom studijskom centru za forenzičke znanosti u Splitu ostvaren je i kroz suradnju s ključnim hrvatskim institucijama koje se bore protiv kriminala, poput Državnog odvjetništva, MUP-a, posebice Centrom za kriminalistička vještačenja Ivan Vučetić i Središnom obavještajnom agencijom. Ovisno o upisanim modulima, a moguće je pohađati Istraživanje mjesta događaja, Forenzičku kemiju i molekularnu biologiju, Forenziku i nacionalne sigurnosti te Financijsko-računovodstvenu forenziku, studenti na navedenim institucijama provode dio praktičnog usavršavanja radeći na konkretnim slučajevima.
– Veliki broj forenzičara završi u privatnim firmama, jer je u europskim i svjetskim poduzećima prevencija iznad svega, a tu je financijsko-računovodstvena forenzika primarna. U Americi su, primjerice, nacjenjeniji oni suci i odvjetnici koji su uz pravnu znanost završili dodatnu edukaciju iz forenzičkih znanosti, pa u obavljanju svog posla apsolutno vladaju materijom. U Hrvatskoj je čak nekoliko novinara upisalo Studij forenzičkih znanosti i smatram to pravim načinom za bavljenje istraživačkim novinarstvom, kaže Dragan Primorac koji je od početka Domovinskog rata radio na identifikacijama skeletnih ostataka pronađenim u masovnim grobnicama.
TELEVIZIJSKE SERIJE NA OSNOVU STVARNIH ISKUSTVA
Hrvatskoj su javnosti tajne forenzike vjerojatno poznatije otkad se putem televizijskih ekrana prikazuju različite kriminalističko-dramske serije o timu forenzičkih istražitelja i njihovu poslu. Jedna od takvih je i CSI, autora Anthonya E. Zvikera, koja se na malim ekranima prikazuje od 2000. godine.
– Takve su televizijske serije nastale na osnovi stvarnih iskustava ljudi. Produkcije su se doslovno zavlačile u laboratorije istražitelja kako bi pretočili događaje i različite forenzičke poslove u serije. Ono što je ključno, serije poput CSI-a, bez obzira što nisu objektivne u prikazivanju vremena otkrivanja događaja, ipak vrlo objektivno prikazuju metodologiju i postupke kojima se forenzičari služe, ističe Dragan Primorac.
Novi list, Slađana Vignjević,31.12.2011.,str. 20., 21.
Cijeli članak možete pročitati ovdje:
© 2020 Dragan Primorac. Sva prava pridržana