Generic selectors
Exact matches only
Search in title
Search in content
Search in posts
Search in pages

QUO VADIS CROATIA?

Piše: Prof.dr.sc. Dragan Primorac
Objavljeno: Večernji list/Obzor str.12. 7.kolovoza 2010
QUO VADIS CROATIA?
Paradoksalno ali nedvojbeno, na korak do ulaska u zajednicu europskih naroda, Hrvatska se našla na rubu moralne, duhovne i financijske egzistencije. Vraćajući se svega nekoliko godina unatrag, tijekom zajedničkog druženja, veliki državnik i nobelovac Shimon Peres je rekao „Optimist i pesimist umru jednako, no život žive sasvim različito“. Tada nisam ni slutio da će uskoro u Hrvatskoj nemilosrdna borba između nade i optimizma s jedne strane i pesimizma i beznađa s druge strane postati toliko aktualna i životna. Što reći o današnjoj Hrvatskoj, a da ne narušim istinu ili da ne probudim lažnu nadu? Gdje se god okrenete vlada bezličnost, pesimizam, bezidejnost, i podijeljenost, nužni preduvjeti za stvaranje društva bez nade. Moralne vrijednosti su duboko urušene na svim razinama, političko preživljavanje razvijeno do savršenstva, vrijednosti rada gotovo nestale, ponos srozan, a idolopoklonstvo postalo inspiracijom. U državi s 90% deklariranih katolika, samo je manjina praktičnih vjerenika, a naše crkve sve više napušta onaj duh vjere, nade i obraćenja koji je tu instituciju sačuvao stoljećima. Na borbu protiv korupcije pozivaju se i u nju zaklinju do jučer joj najodaniji sinovi, a političari koji posljednjih dvadesetak godina žare i pale političkom scenom u Hrvata, doživljavaju ponovnu reinkarnaciju svoje bezidejnosti, bezosjećajnosti i besmislenosti. Građani su nemoćni, prepušteni stihiji… Ironično, ali jedina suštinska razlika između vodećih stranaka leži u strahu, kod jednih u strahu od činjenja odlučnih i zahtjevnih poteza nužnih za budućnost Hrvatske, a kod drugih u strahu od nečinjenja koji bi im moglo donijeti toliko priželjkivanu vlast, ali i toliko mrsku odgovornost. Istodobno, u medijima se do neslućenih granica uzdižu ljudi koji obavljaju posao za kojeg su plaćeni, a nešto upućeniji promatrači javne scene u Hrvata, gotovo da mogu i predvidjeti pojedine medijske natpise jer njihovi autori više i ne skrivaju stavove i opredjeljenja. Lišeni svake opasnosti od odgovornosti, intelektualna Hrvatska kao nebrojeno puta do sada uživajući u vlastitoj samodopadnosti, štiteći vlastite interesne feude, samo promatra događanja i poltronski se duboko solidarizira s politikom nemoći. Pozerima i lažnim moralnim veličinama, koji izvan granica Hrvatske ne predstavljaju ništa, pune se hrvatske tiskovine urušavajući sustav vrijednosti i ono malo vjere koju čitatelj još ima u naše medije. A strah od odgovornosti i donošenja odluka zahvatio je sve, od ministara pa do onih najnižih u lancu odgovornosti te Hrvatsku postepeno ali sustavno preobražava u državu nereda i nerada. Je li nakon svega pretjerano upitati se „Kakav smo mi to narod i imamo li budućnosti“? O ekonomiji u Hrvata puno toga je rečeno, i na žalost, danas je sve očito, vidljivo i mjerljivo. Jedni te isti „stručnjaci“ na krilima raznih politika, posljednjih 20-tak godina su nekoliko puta Hrvatsku dovodili do ponora i iz nje uzeli sve što su mogli. Naravno bez ikakve odgovornost, no bitno imućniji, i dalje ismijavaju narod i predlažu rješenja na ničim utemeljena u koja čak niti sami ne vjeruju. Ekonomist Vilfredo Pareto prije više od 100 godina tvrdio je da je 80 posto rezultata ili stanja koja imamo posljedica 20 posto uzroka koji su doveli do svega. U tom kontekstu, normalno je da je prvo pitanje koje bi si trebali postaviti „Kojih je to 20 posto uzroka postalo razlogom 80% problema koji danas imamo u Hrvatskoj? Je li to nerad, nepoštenje, neodgovornost, kriminal, korupcija ili pak neznanje? Je li to možda gaženje svih onih vrjednota s kojim smo se donedavno ponosili poput vjere, obitelji, poštenja, morala. Kako postići da se dogodi obrnuto ili da 20 posto naših aktivnosti ili nekih ulaznih elemenata bude razlogom 80 posto naših rezultata ili uspjeha? Ne dvojim da je čak i kriza koju proživljavamo, mudrima inspiracija za nove iskorake, naravno ako se zna kuda se ide i kako se do cilja dolazi. Preskupa država i spora administracija, s jedne strane te preskupa radna snaga, slaba produktivnost i niska učinkovitost rada s druge strane jamac su da se ništa ozbiljno bez drastičnih poteza u Hrvatskoj ne može dogoditi. Tko je taj koji ima znanja, viziju pokrenuti stvaranje drugačije Hrvatske. Ima li Hrvatska interesa i želje da bude drugačija? Ima li Hrvatska šanse da opstane ako ne bude drugačija? Laurence Peter briljantno kaže „ekonomist stručnjak koji će sutra znati zašto se stvari koje je predvidio jučer nisu dogodile danas“. A onima koji nisu ništa predvidjeli, ništa kreirali ili stvorili dogodilo se jedno veliko ništa, osim otkrivanja njihove nekompetentnosti koju svi plaćamo i koju više čak ne mogu opravdati niti globalnom krizom? I tako bi mogli u nedogled. Herbert Hoover je nasmijavao mase govoreći „blagoslovljeni mladi jer će oni naslijediti nacionalni dug“, a danas njegove riječi bivaju aktualnije nego ikada i više nikome nije do smijeha. Pročitah prije par dana misao„umirovljenici gladuju, stranke im se svađaju, a veliki igrači skupljaju vrhnje“. Ne bi se složio sam s jednim; da je još ostalo vrhnja. Ono je davno pobrano. Kao i samopoštovanje. I kao narod sustavno nestajemo, izumiremo, a netko je napisao da smo u posljednjih deset godina izgubili jedan grad veličine Zadra. Nisam siguran da bi se danas čak i Krleža usudio izgovoriti „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu”, jer zaista ako ne dogode drastične promjene u hrvatskom društvu, naše sutra je definitivno upitno. O snazi obrazovanja neću prestati govoriti, nikada. S obrazovanim ljudima se ne da manipulirati. Sjećam se neiscrpnih bitki oko uvođenja državne mature i neizmjerne licemjernosti onih koji su se borili protiv državne mature i koji su je više od 60 godina uspješno kočili njezinu primjenu. Danas znam zašto su to radili! Zar državna matura, putem koje su se ove godine upisalo više od 23 000 studenata bez jedne jedine negativne konotacije nije preko noći u cijelosti ukinula korupciju pri prijelazu iz srednje škole na visoka učilišta. Zar nije nakon dugo, dugo vremena vratila nadu mladima da smo društvo koje daje jednaku šansu svima? Što nas sprječava da model „državne mature“ zaživi u svim segmentima hrvatskog društva i jednom za uvijek ukine smisao postajanja korupcije? Tko je taj, kojem ovaj model transparentnosti ne odgovara?. To da je karakter čovjeku sudbina i da je put prema gore i prema dolje jedan je te isti, stara je mudrost. O tome kakav mu je put bio prema gore, čovjek se obično sjeti kad započne strmoglavo klizanje prema dolje, no tada je obično sve kasno. Tako to biva uglavnom s političarima, a sada na žalost i s Hrvatskom. Ovo ljeto je tek nakratko, odgodilo jesenju realnost. O istim „stručnjacima“, intelektualcima, ekonomistima, i političarima s početka teksta čut ćemo vrlo brzo. Nadam se samo da svjesni, da više prostora za bijeg od odgovornosti nemaju i da će im riječi velikog Abraham Lincon postati inspiracijom. A on kaže »Sve ljude možete varati neko vrijeme. Neke ljude možete varati sve vrijeme, ali ne možete sve ljude varati sve vrijeme« .

© 2020 Dragan Primorac. All Rights Reserved