• Dragan Primorac, bivši ministar obrazovanja, o reformama i ulaganju u školstvo te o državnoj maturi

    Ugledni američki časopis U.S. News-a and World Report u posljednjem broju kao glavnu temu donosi pitanje o uspješnosti pokrenute reforme obrazovnoga sustava u SAD-u koju ovih dana promoviraju predsjednik Obama i njegovi suradnici. Činjenica je da uz predloženu zdravstvenu reformu, obrazovanje ponovno postaje »top« temom svih američkih tiskovina. Tako je, primjerice, u nedavnome broju časopisa Times objavljen dramatičan članak pod naslovom »Nacija koja odustaje od školovanja« gdje prema nekim istraživanjima svaki treći učenik američkih državnih (javnih) srednjih škola ne završava obrazovanje, a kod učenika latinoameričkoga i afroameričkog podrijetla ta je stopa gotovo 50%. Dodatna zabrinutost nastala je nakon istraživanja kojega je provela Zaklada Billa i Melinde Gates, koje je pokazalo da je 88% anketiranih koji nisu završili srednjoškolsko obrazovanje imalo prolaznu ocjenu u srednjoj školi, što jasno ukazuje da je američki sustav obrazovanja, prvenstveno u javnim školama postao destimulirajući. I konačno, prva osoba američkoga obrazovnog sustava, Arne Duncan dramatično navodi da je unatoč gospodarskoj krizi, nužno provesti reformu obrazovanja jer da »status quo«, naprosto, nije održivo. Što je SAD navelo na tako dramatične poteze oko obrazovanja? Definitivno, samo jedno: tijekom svoje povijesti shvatili su da ne postoji niti jedna druga djelatnost koja može dugoročno imati toliki učinak na razvoj cijeloga društva kao što je to obrazovanje. Promjene u obrazovanju o kojim Amerika danas tako glasno govori stajat će američke porezne obveznike u prvoj fazi oko 5 milijarda dolara, a dodatnih 650 milijuna dolara dodijelit će se onim obrazovnim institucijama koje uvjere saveznu administraciju da su uspješno primijenile nove/naprednije metode poučavanja kojima se postižu bolji rezultati. Što se tiče novopredloženih reforma u Americi glavna novost su stimulirajući i motivirajući pristup prema svim sudionicima obrazovnoga procesa te nagrađivanje ali i razvoj nacionalnoga standarda koji bi trebao dovesti do ujednačenosti obrazovnoga sustava u cijeloj Americi.

    Svega nekoliko godina unatrag, sličan pristup glede razvoja nacionalnog standarda smo imali i mi u Hrvatskoj uvođenjem brojnih mjera, među ostalim, i uvođenjem Hrvatskoga nacionalnoga obrazovnog standarda (HNOS) s ciljem rasterećenje učenika enciklopedijskih sadržaja, jačanja primijenjenih znanja i sposobnosti, te poticanja kreativnosti i interdisciplinarnoga pristupa učenju i poučavanju. Odmah po tome po prvi put u Hrvatskoj je započeta dugo čekana kurikularna reforma koja donosi vrijednosti i ciljeve odgoja i obrazovanja kao i kompetencije koje učenici trebaju steći na svim razinama obrazovanja. Svi zaključci koji su se mogli dobiti iz brojnih dosadašnjih studija sugeriraju jedno: uspjeh promjena nužnih za poboljšavanje obrazovnoga sustava uz materijalna sredstva i uvijete rada najviše ovisi o motiviranosti i kreativnosti učitelja i nastavnika. Činjenica je da rijetko koja vlada, »riskira« s ulaganjem velikoga novca u reforme obrazovanja jer reforme uvijek vuku turbulencije i otpore, negativne medijske članke, a vidljivi rezultati dolaze desetljećima nakon. No, odgađanja reforma za poboljšanje obrazovnoga sustava može biti ključan limitirajući faktor za dugoročni razvoj jednoga društva, posebice malih država poput Hrvatske. Danas sam zahvalan najbližim suradnicima koji nisu posustali kad nam je bilo najteže.

    Kao ministar obrazovanja stalno sam isticao, a i danas ponavljam, da Hrvatska jednostavno nema šansu na globalnome tržištu znanja i novih tehnologija ako ne napravi radikalne pomake u cijeloj vertikali sustava obrazovanja i to brže, učinkovitije i kvalitetnije od drugih. Zbog toga smo prije 6 godina postavili cilj: Hrvatsku učiniti najkonkurentnijim obrazovnim sustavom u ovome djelu Europe, i tome cilju smo podredili sve. Brojni dosadašnji rezultati pokazuju da smo na pravome putu. Večernji list je koncem studenoga 2009. godine donio zanimljiv članak u kojem ističe da je Hrvatska od pet obrazovnih mjerila u dva najbolja u Europi (postotak završnosti upisanoga obrazovnog stupnja i postotak pučanstva mlađega od 22 godine koje je završilo srednju školu). Niz uvedenih poticajnih mjera poput besplatnih udžbenika, prijevoza i smještaja u učeničke domove te osiguranje materijalnih i kadrovskih uvjeta nužnih za provedbu Nacionalnoga programa mjera za uvođenje obveznoga srednjoškolskog obrazovanja učinile su srednje školstvo u najvećemu dijelu dostupnim svima i rezultati su vidljivi već nakon 6 godina. Posebno zanimljivi su rezultati PISA testiranja, 2006. godine (PISA procjenjuje stupanj usvojenosti znanja i vještina petnaestogodišnjaka, a također mjeri i opće ili kroskurikularne kompetencije učenika, kao što su strategije učenja, stavovi i uvjerenja učenika te pripremljenost za cjeloživotno učenje). Tako su, primjerice, rezultati hrvatskih učenika iz prirodoslovne pismenosti bolji od učenika iz 31 zemlje sudionice ovoga istraživanja od kojih je 12 zemalja članica OECD-a, a njih 10 članice su EU-a (u rang listi hrvatski učenici su na 26. mjestu, američki učenici na 29. mjestu). U nekoliko novinskih članaka koje sam pročitao u SAD-u upravo ova međunarodna istraživanja posebno su zabrinula prosvjetne vlasti u SAD-u.

    Rekordno povećanje proračuna za resor obrazovanja u periodu od 2004. do 2009. od gotovo 7 milijardi kuna (s kreditnim izdvajanjima) i otvaranje 9.686 novih radnih mjesta stvorili su preduvjete za primjenu strateških promjena poput uvođenja dvaju stranih jezika u hrvatske osnovne škole, informatizacije svih osnovnih i srednjih škola, izgradnju ili dogradnju više od 350 škola i športskih dvorana, više od 350 000 m2 prostora na hrvatskim sveučilištima, otvaranje 6 novih veleučilišta, jedne visoke škole te Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, zapošljavanje oko 2.500 znanstvenih novaka, povratak stotinjak hrvatskih znanstvenika iz inozemstva, provedbu državne mature, razvoj strukovnoga obrazovanja i sl. Toliko nužni državni pedagoški standardi za predškolsku, osnovnoškolsku i srednjoškolsku razinu, doneseni su 2008. godine nakon više od 20 godina čekanja, a njima su postavljeni čvrsti temelji za daljnji razvoj obrazovanja s ciljem da djeca i učenici na svim razinama i u svim dijelovima Republike Hrvatske imaju jednake odgojno-obrazovne uvjete. Ovakvim dugoročnim potezima trasiran je smjer razvoja odgojno-obrazovnoga sustava u RH i bez obzira na političke promjene trebao bi ostati stabilan.

    S obzirom da se ovih dana vrše posljednje pripreme za državnu maturu, posebno ću se osvrnuti na taj važni i nadasve zahtjevni projekt na kojem smo radili gotovo punih 6 godina, ali i na nacionalne ispite koji su državnoj maturi prethodili. Sjećam se s koliko su straha dočekana prva vanjska vrjednovanja obrazovanja, a za nas osobno pokretanje je sustava vanjskoga vrjednovanja bio iznimno težak i zahtjevan posao jer sustav je trebalo stvoriti od početka. U relativno kratkome vremenskom periodu trebalo je donijeti zakonske regulative, provesti javne rasprave ali i na stotine rasprava po obrazovnim institucijama – uključujući i hrvatska sveučilišta i stručne studije, educirati brojne stručnjake te ekipirati Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, osnovati Nacionalni centar za vanjsko vrjednovanje obrazovanja, Agenciju za znanost i visoko obrazovanje te Nacionalni informacijski sustav prijava na visoka učilišta (NISpVU). O jednome od najzahtjevnijih informatičkih programa ikada u sustavu obrazovanja koji su naši stručnjaci razvili za potrebe državne mature, ali i umrežavanje sa sustavom srednjih škola u RH (Matica sadrži 30.000.000 različitih podataka koje dolaze iz svih škola u RH) ne treba posebno govoriti. Tijekom realizacije toga projekta postalo mi je jasno zašto se na realizaciju projekta državne mature čekalo više od 60 godina. Provedbi i realizaciji državne mature prethodilo je uvođenje nacionalnih ispita kojima je, po prvi put, u Republici Hrvatskoj uspostavljeno vanjsko vrjednovanje obrazovanja čime se osigurava ujednačavanje obrazovnih postignuća učenika u cijeloj RH. Nakon što smo prošle godine uspješno proveli probnu državnu maturu s ciljem temeljitije pripreme za polaganje državne mature od ove školske godine 2009./2010. ona postaje realnost. Nedvojbeno je da je državna matura najpravedniji sustav vrjednovanja učeničkih postignuća jer se ispiti pod jednakim uvjetima i kriterijima provode za sve učenike u isto vrijeme i omogućuju dobivanje usporedivih rezultata učenika na nacionalnoj razini. Sva visoka učilišta u Hrvatskoj prihvatila su državnu maturu kao zamjenu za razredbeni ispit što definitivno omogućuje jednostavniji i transparentniji upis na institucije visokoga obrazovanja. Određeni studijski programi zbog specifičnosti studiranja zadržali su pravo na dodatna provjeru specifičnih vještina. Danas je jasno svima da, osim značajnoga utjecaja na srednje obrazovanje, državna matura predstavlja i značajan doprinos kvaliteti visokoga obrazovanja. Osim toga, državna matura predstavlja zasigurno najznačajniju antikorupcijsku mjeru provedenu u hrvatskome obrazovnom sustavu ikada, a upisi na visoka učilišta isključivo ovise o dotadašnjemu uspjehu učenika tijekom njegova srednjoškolskoga obrazovanja i rezultatima postignutima na ispitima državne mature bez obzira dolazio on iz Vukovara, Knina, Istre ili iz središta Zagreba.

    Strateški gledano povećanje broja studenata na Hrvatskim visokim učilištima tijekom posljednjih 6 godina za 45.000, povećanje ulaganja u visoko obrazovanje u istome periodu za 63,2% (1,07 milijarda kuna) uz dodatne 3 milijarde kuna za izgradnju hrvatskih sveučilišta, stvorilo je uvjete za povećanje broja visokoobrazovanih ljudi u Hrvatskoj kako bi u konačnici Hrvatska postala društvo znanja, a time i konkurentna država. Za očekivati je da će svaki student koji položi državnu maturu – a to nam je ujedno bio i cilj – upisati neki od studijskih programa, bilo sveučilišni ili stručni. Što kažu dosadašnji rezultati nakon svih naših nastojanja da Hrvatsku učinimo »društvo znanja«? Prema izvješću Europske komisije, Hrvatska je 2006. godine po udjelu visokoobrazovanih bila u rangu s Austrijom, Mađarskom i Poljskom, a ispred Češke, Italije, Malte, Portugala, Rumunjske i Slovačke. Prema procjeni udjela visokoobrazovanih, u dobi od 25. do 64. godine, temeljenoj na podacima Državnoga zavoda za statistiku, broj visokoobrazovanih u ovoj populaciju za 2008. iznosi 18,5%. Sustavno raste i broja studenata i diplomanata, a želja nam je bila i bitno povećati broj studenata na doktorskim studijima. U odnosu na 2004. godinu broj diplomiranih povećao se za preko 20% dok se broj studenata povećao za više od 45 tisuća. Uz nastavak ulaganja u sustav obrazovanja, Hrvatska će u 2011. godini dostići razinu od 20% visokoobrazovanih.

    Osim povećanja broja studenata daljnji prioritet ostaje rad na sustavu kvalitete cijele vertikale obrazovanja. Normalno je da se u konačnici i institucije i pojedinci rangiraju prema postignućima. U Hrvatskoj smo to i učinili jedne godine i izazvali neviđeno zanimanje, ali i silne otpore. U SAD-u to čine javno i sustavno, a u spomenutom izdanju U.S. News-a and World Report koji je, upravo na temelju vanjskog vrjednovanja obrazovanja ali i na temelju drugih kriterija, objavio popis 100 najboljih škola u SAD-u. Neupitno je da takav transparentan i jasan pristup vrjednovanju obrazovanja dolazi i kod nas.

  • 0 Comments

    Take a look at some of the responses we've had to this article.

  • Leave a Reply

    Let us know what you thought.

  • Name (required):

    Email (required):

    Website:

    Message: