Primorac: Da sam slušao Jerkova i Sanadera…

Slobodna Dalmacija, 3.1.2011.
Zakon o športu je vaše djelo. Često ga povezuju s preoblikovanjem, no on je mnogo širi. Kakve je on promjene do sada donio?
Bilo bi nepošteno reći da je Zakon o športu samo moje djelo. On je djelo i stotine sportskih radnika, proslavljenih hrvatskih sportaša, kolega iz HOO, stručnjaka iz područja sportskog prava, ekonomskih znanosti, sportske medicine i drugih. Svi oni su sudjelovali u izradi ovoga Zakona, a uz sve to održali smo više od 100 javnih prezentacija gdje su svi oni koji nešto znače u hrvatskom športu dali svoje sugestije. U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta cijeli jedan tim vrijednih ljudi godinama se sustavno bavio izradom Kad govorimo o onom djelu Zakona koji se tiče preoblikovanja što više treba reći nego da su u njegovoj izradi sudjelovali naši vodeći poput Prof.dr. Siniše Petrovića, Prof.dr. Zorana Paraća, Prof.dr. Jakše Barbića, i niz drugih koji su vrijedno radili no čija imena nisu bila po tiskovinama. Uz sve to istodobno je niz mojih suradnika boravilo u raznim državama EU koji su pitanja preoblikovanja ranije rješili (npr. Španjolska) analizirali njihova zakonska rješenja i prijedloge te ih kasnije implementirali u naš Zakon. Siguran sam da je u malo koji Zakon koji je donesen u RH od njene samostalnosti dosada je unijeto toliko sustavnosti, temeljitosti i znanja. No naravno, za svaki Zakon pa i za ovaj postoji prostor za poboljšanje.
Dobro je još jednom naglasiti novosti koje je Zakon o športu donio, mimo preoblikovanja koje se inače neminovno veže uz taj Zakon.
Na Zakonu se radilo gotovo 6 godina, dakle s njegovom izradom se započelo i prije moga mandata. On je donio usklađenje našeg sportskog sustava i važećih propisa u športu s onim EU. Njime je predviđena izrada Nacionalnog programa športa, strateškog dokumenta kojim se utvrđuje dugoročna politika razvoja športa, a on osigurava stvaranje uvjeta za razvoj športa od školskog, rekreacijskog pa sve do vrhunskog športa. O važnosti osnivanja Hrvatskog školskog športskog saveza ne treba puno niti govoriti jer samo u 5 godina broj djece koja se bavi nekom vrstom športa povećan je sa 150 000 na više od 300 000. Zakonom je riješen ustroj informacijskog sustava u športu, definirani su stručni poslovi u športu i propisani uvjeti za njihovo obavljanje, predviđena je mreža izgradnje športskih objekata u RH, zabrana uklanjanja ili prenamjene športskih objekata itd,itd. Dozvolite mi napomenuti da je samo u posljednjih 7 godina izgrađeno ili dograđeno više od 360 školskih objekata, među kojima je veliki broj športskih dvorana. To je apsolutni rekord ulaganja u športske objekte od samostalnosti RH. Naravno Zakon je donio i preoblikovanje, koje je u natjecanje uvelo i športska dioničarska društva, kao trgovačka društva koja po uzoru na zemlje EU ocrtava posebnosti športa, omogućava transparentno poslovanje klubova, uvodi jasnu vlasničku strukturu itd.
Nedavno je Željko Jerkov rekao da je čak uspio i tadašnjeg premijera Sanadera nagovoriti da se napravi stečaj Hajduka ali da ste se Vi tome suprotstavili i da je odluka promijenjena u posljednji čas.
Dobro je zbog istine, da povijesne činjenice postepeno dolaze na svijetlo dana. Točno, tih dana mi nije bilo jednostavno, no znao sam što je ispravno, a kada radite na taj način i kada imate mirnu savjest onda nema straha. I tada sam govorio da ministarski mandat traje kratko i da valja nakon njega hodati ulicama Splita i hrvatskih gradova uzdignute glave. No moram reći da su me tih dana zvali iz Splita brojni bivši proslavljeni igrači Hajduka, pripadnici Torcide, prijatelji i u nevjerici pitali da li je moguće da je lokalna vlast u Splitu donijela odluku da Hajduk ide u stečaj. O detaljima koji su tih dana bili sve ali ne ugodni neću ovom prilikom ali važno se sjetiti još jednom da je 25. ožujka Skupština HNK Hajduk donijela odluku o početku preoblikovanja udruge HNK Hajduk Split u športsko dioničko društvo i to je bio znak da je Hajduk spašen. Vodstvo skupštine je imenovalo tri ekspertne radne skupine u kojima su sudjelovali brojni pravni stručnjaci poput mr.sc. Marka Ivkošića, a koje su aktivno sudjelovale u svim potrebnim radnjama u postupku preoblikovanja i svi ti ljudi su sjajno odradili svoj posao. Uz svo navedeno, a zbog istine moram izdvojiti niz ljudi kojima je Hajduk istinski u srcu poput gospodina Vinka Bajrovića, Mate Peroša, Ante Nosića, Mirka Klarića i drugih koji učinili sve da istina ispliva na površinu i da se zaustavi pokrenut proces stečaj Hajduka. Jedna naprečac, bez dovoljno znanja utemeljena “politička” odluka lokalnih političara gotovo da je dovela Hajduk do stečaja i propasti.
Možete li ukratko opisati što bi postupak stečaj donio Hajduku? Drugim riječima što je čekalo ekonomski nezdrave klubove kod kojih su stečeni uvjeti za pokretanje stečajnog postupka da novi Zakon o športu nije donio mogućnost preoblikovanja?
Prvo, na početku treba reći da je Zakon o športu rađen za ozdravljenje cijelog hrvatskog športa i da se ne radi o ozdravljenju samo jednog kluba. Što se klubova koji su pred stečaj tiče, jasno je da ih čeka samo ponor stečajne agonije. Kao krajnji pokušaj prisilnog namirenja vjerovnika, stečaj u pravilu predstavlja generalnu egzekuciju, tj. uklanjanje ekonomski nezdravih subjekata s (sportskog) tržišta. U pravilu stečajevi završavaju fatalno za stečajnog dužnika tako da on prestaje postojati kao pravni subjekt, a stečajni vjerovnici ostaju kratkih rukava. Dakle, ovdje je važno istaknuti da se provođenjem stečaja država ne bi naplatila niti jedne lipe, a Hajduk bi bio uništen i nestala bi njegova stoljetna tradicija. Koliko apsurda u samo jednom činu.
Neosporno je da su do preoblikovanja neki sportski klubovi radili suprotno Zakonu.
Od samostalnosti hrvatske države, politika nezamjeranja i straha od sređivanja stanja u sportu je djelovala u sinergiji i dovela do nagomilavanja ogromnih dugova i obveza koje klubovi više nisu mogli platiti državi. Lako je bilo poslovati dok je korištenjem političkih moći bilo moguće izbjegavati plaćati obveze prema državi i u klubove te upumpavati novac u iste te klubove iz državnih i ostalih tvrtki. No u jednom trenutku kad je taj neodrživ i protuzakonit model stalo nastali su problemi. Prema dotadašnjim zakonskim regulativama klubovi su bili prisiljeni ići u stečaj, bez mogućnosti da „prežive“. U stvarnom životu zbog svega što sam naveo, naše profesionalne nogometne, košarkaške i druge klubove u pravilu tište oba stečajna razloga, nesposobnost za plaćanje (insolvencija) i prezaduženost (nelikvidnost). Blokirani računi i insolvencija se u praksi rješavaju osnivanjem novih pravnih subjekata koji klubovima služe za obavljanje financijskih transakcija, čime se krše prisilne norme hrvatskog prava, ali i norme autonomnog sportskog prava. Zato je danas gotovo nevjerojatno slušati one koji se javno zalažu se za model koji je protuzakonit. No činjenica je da su neki insolvenciju „premošćavali“ zaobilaženjem prava ili kršenjem pravnih normi i svi su zatvarali oči pred time i niti jedna politika se s ovim problemom nije željela suočiti jer su znali da u tom slučaju moraju pokrenuti niz stečajnih postupaka. Njima je vlast bila daleko draža i nisu željeli riskirati izborni rezultat slanjem u stečaj klubova prve nogometne ili košarkaške lige. To nije bio slučaj samo u sportu i zato nam je danas tako kako je. S druge strane iako su protuzakonito rješavajući insolvenciju, puno je bilo teže rješavati pitanja nelikvidnosti jer tu je direktno nedostajao novac. U tom trenutku svima je postalo jasno da kad dugovi kao tereti na imovinu klubova višestruko premašuju imovinu, spasa u stečajnom postupku, u pravilu, nema. Takvi stečajevi završavaju brisanjem stečajnog dužnika. Kako neki profesionalni klubovi nemaju dostatno imovine niti za namirenje troškova stečajnog postupka, stečajna agonija će se „izbjegava“ gašenjem kluba. Osim toga u takvim slučajevima nezamislivo je da jedinice lokalne uprave i samouprave (dakle vlasnici stadiona) prepuste pravo korištenja sportske građevine udruzi u stečaju, a takav korak je često presudan za uravnoteženje bilance udruge i njen ekonomski oporavak.
Koji scenarij očekuje klub u stečaju?
Otvaranjem stečajnog postupka odumiru ovlasti svih organa udruge-kluba, a na scenu stupaju novi protagonisti- tijela stečajnog postupka: stečajni sudac, stečajni upravitelj i odbor vjerovnika, koji nisu iz (sportske) struke. Kako je otvaranje stečajnog postupka poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, profesionalni igrači bi i bez transfernog obeštećenja mogli jednostrano raskidati ugovore o profesionalnom igranju. Time bi klub najednom bio lišen prihoda koji su često značajan dio klupskih proračuna. Kako su klubovi po pravnoustrojbenom obliku udruge, tijekom stečaja se tražbine ne bi mogle zamijeniti za udjele u društvu. Ako bi se stečajni plan usvojio, tako da vjerovnici pristanu da svoje tražbine prema klubu-udruzi zamjene za udjele, to je neprovedivo jer udruga nema poslovnih udjela niti može izdavati dionice. Ne treba uopće govoriti da u stečajnom postupku je teško privoliti postojeće vjerovnike da zamjene svoje tražbine za ulog u klub, a znatno teže bi bilo privući vanjske investitore. Kako stečajni postupak traje određeno vrijeme, teško bi bilo zadržati igrače, pa bi se obavljanje glavne djelatnosti kluba- sudjelovanje u sportskom natjecanju dovelo u pitanje. Klub bi se brisao iz Registra profesionalnih klubova. Prema odredbana nacionalnog i međunarodnog autonomnog sportskog prava, klub ne bi više mogao sudjelovati u europskim natjecanjima, a na nacionalnoj razini bi prešao u najniži rang natjecanja, neovisno o tome je li natjecateljska sezona otpčela.
Drugim riječima tadašnja udruga građana Hajduk bi se ugasila i ne bi bilo ništa glede obljetnice slavljenja 100 godina Hajduka.
Upravo tako.
Što je preoblikovanje Hajduku donijelo do sada?
Kad je 23. prosinca š.d.d. HNK Hajduk upisan u registar Trgovačkog suda time je nakon više od 10 godina odblokiran račun kluba i klub je tek tada započeo raditi legalno. Pazite, tek tada je započeo raditi legalno…….U tom trenutku je objavljeno da športsko dioničarsko društvo Hajduk ima 166.070 dionica, ukupne vrijednosti 81 milijun i 35 tisuća kuna, što je i temeljni kapital ovog dioničarskog društva. Ukratko, Klub je dobio jasnu vlasničku strukturu i od posrnulog kluba koji je bio pred stečaj postao je klub s jasnom vlasničkom strukturom, transparentnim načinom poslovanja i s desecima milijuna kuna na računu.
Dakle iako je Hajduk spašen, država nije oprostila niti lipe duga Hajduku?
Država nije oprostila niti jednu lipu duga Hajduku, a koji je Hajduk na osnovu poreza i doprinosa imao, već je ona navedenu tražbinu od cca 140 mln kn prenijela na Grad Split. Grad Split je na osnovu tih prenesenih tražbina dobio dionice kluba i sada je vlasnik dionica u vrijednosti cca 140 mln kn u odnosu na ostale dioničare koje drže dionice u vrijednosti 120 mln kn. Isto tako, kao dokaz da država neće nikome ništa poklanjati, treba istaknuti kako je sukladno Ugovoru o prijenosu tražbina između Vlade RH i Grada Splita ugovoreno da ako Grad Split svoje udjele u športskom dioničkom društvu HNK Hajduk, a temeljem zamjene prenesenih tražbina, bude otuđivao obvezan je 30% ostvarenih prihoda od otuđenja uplatiti u državni proračun Republike Hrvatske, što je za državu značajno u odnosu na stečaj temeljem kojeg se država uopće ne bi naplatila.
Kako gledate daljnja ulaganja u Hajduk?
Od početka preoblikovanja ističem da Hajduk ili bilo koji drugi klub koji prođe proces preoblikovanja, mora imati jasnu vlasničku strukturu. Ako grad želi ostati većinksi vlasnik i to je u redu, ali onda to mora proporcionalno pratiti s novcem ali i s odgovornošću kako za uspjehe tako i za klubske neuspjehe. Isto tako ako grad odluči prodati većinski paket dionica istu logiku mora slijediti novi vlasnik. Što se tiče obveze ulaganja sadašnjih pojedinačnih dioničara u trenutnom stanju ne vidim ikakvog razloga da ulažu u sustav u kojem zapravo nemaju pravo odlučivanja niti donošenja odluka. Kad bi netko od njih postao većinski vlasnik to onda mjenja sve jer trgovačko društvo posluje na tržištu samostalno i ostvaruje prihode i legitimno je očekivati od novog vlasnika da ima pravo i zaraditi neke novce, reinvestirati ih, kupiti bolje igrače, obnoviti stadion, napraviti dodatne terene i slično. Koji mu je to motiv sada to činiti u fazi kad zapravo ne odlučuje o ničemu? Dakle, država je postavila klub na zdrave noge, i bez obzira tko će biti većinski vlasnik, grad ili netko drugi, Hajduk sada treba pozitivno funkcionirati na tržištu. Zakon je isto tako predvidio da se prije izvlačenja dobiti sredstava moraju osigurati za razvoj pomladka kluba što osigurava budućnost kluba. Ponavljam, vlasnik će voditi računa o svakoj lipi, o ugovorima igračima koji nisu primjereni, o odnosima prema menadžerima jednostavno o svemu što jedan klub čini uspješnim.
Kakva je situacija danas glede drugih klubova i preoblikovanja?
Prema mojim informacijama na današnji dan rješenje o obveznom preoblikovanju je doneseno za HNK Rijeku i NK Zadar, a NK Zagreb, NK Varaždin, NK Hrvatski dragovoljac, NK Slaven, NK Istra su u fazi dostave revizorskih izvješća. Elaborati se još čekaju za NK Osijek, HNK Cibalia, HNK Šibenik i NK Međumurje. Suglasnost za izbor revizora je upućena i RNK Split koji je pokazao veliki entuzijazam za proces preoblikovanja.
Prvi čovjek rukometa, Zoran Gobac, koji se sustavno zalaže za preoblikovanje hrvatskih klubova i izvan nogometa je nedavno komentirao da grad Zagreb mora imati jednake kriterije pri preoblikovanju Cibone kao i RK Croatia osiguranje. Ne bi li sličan status trebao imati i KK Split kao i Hajduk?

Rješenje za KK Split o obveznom preoblikovanju je donešeno još 09.01.2009. i od tada se zapravo nije ništa događalo. Simbolično, upravo je Hajduk iz svojih sredstava pomogao da KK Split krene u izradu elaborate.
Pero Smolčić

Cijeli članak možete pročitati ovdje: Da sam slušao Jerkova i Sanadera, Hajduk danas ne bi slavio 100. rođendan