• Primorčeva grupa znanstvenika našla se među onima koje je svjetski znanstveni autoritet Peter A. Underhill stao regrutirati za svoj globalni projekt genetskog mapiranja čovječanstva. Za jedno desetljeće posao je dovršen, pa se sad antropolozi moraju suočiti sa spoznajama koje ne odgovaraju književno-nacionalnim mitovima.
    Samo je mali dio Hrvata slavenskog podrijekla od deset do trideset posto, tu negdje… Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni. A što smo mi? Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, balkanski starosjedioci – tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25.000 godina! Sigurno je i da je dio tog genetskog fonda ranije na teritorijBalkana stigao s područja jugozapadne Azije.
    Balkan u Njemačkoj
    Hrvati iz Bosne – još su kompaktnije starosjedilačih gena, u koncentraciji neviđenoj u istraživanjima, čak 71 posto! Iznenađujuće je da upravo taj biljeg u visokom postotku imaju i Nijemci (37,5%) te Saami (41%), narod od sto tisuća pripadnika, jedini starosjedioci Skandinavije, koji žive na krajnjem sjeveru poluotoka Kola. Puno su poznatiji pod nazivom – Laponci. Pomoćnici Djeda Mraza. Dakle, nije ono – nas i Rusa sto milijuna, nego nas i Laponaca – ni pet milijuna! To su rezultati genetskih istraživanja provedenih u cijeloj Europi, kojima je prof. Dragan Primorac, glavni organizator hrvatskoga tima, znanstveno i jednoznačno, s preciznošću što proistječe iz originalno policijskog postupka genetske identifikacije uzoraka, utvrdio porijeklo sadašnje populacije koja nastanjuje ”naše krajeve”. Sve ”naše krajeve”, a to znači Balkan, s kojega kolektivno svi u najvećem broju potječemo, osim Slovenaca (oni su tu relativno ”najslavenskiji” narod) i Srba u Srbiji, Srbijanaca, za koje još ne znamo, jer je njihova država djelomično provela istraživanja, bit će zbog javašluka, ili stoga što se boje nesagledivih političkih posljedica, jer se ondje još lože na razne nacionalističke mitove.
    Revolucionarni članak
    Prije nekoliko dana izašao je Primorčev članak ”Y-kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata”, posljednja u gotovo petnaestogodišnjem nizu znanstvenih publikacija kojima se rasvjetljuje ovo pitanje. Rad je tiskan u međunarodno indeksiranom časopisu Croatian Medical Journal kao temetski broj ”7. konferencije Međunarodnog udruženja za primjenjene biološke znanosti (ISABS) u forenzičkoj, antropološkoj i medicinskoj genetici” u Bolu na Braču, a potpisuju ga kao koautori, redom, još i Damir Marijanović sa sarajevskog Instituta za genetički inženjering i biotehnologiju, zatim akademik Pavao Rudan sa zagrebačkog Instituta za antropologiju, akademik Richard Villems s estonskog Instituta za molekularnu i staničnu biologiju te sam akademik Peter A. Underhill sa Zavoda za genetiku Medicinskog fakulteta Stanfordskog univerziteta, najveći svjetski autoritet za ovo područje znanosti što je probojnim istraživanjima ostvarila rezultate koji su potpuno promijenili predodžbe o razvoju čovjeka i njegove kulture.
    Primorčeva karijera
    Shema ovog profesionalnog grupiranja bila je jednostavna – Underhill je još koncem 90-tih Primorca preko svojih europskih suradnika kooptirao u europski tim svoga istraživačkog pothvata, što se zatim proširio po regiji. U časopisu Science objavljuju već 2000. prijelomne rezultate, u članku pod naslovom ”Genetsko naslijeđe paleolitskog homo sapiensa u sadašnjih Europljana iz perspektive Y-kromosoma”. Tu se Primorčevo ime pojavljuje među autorima na 14. mjestu, pa smo ga zbog toga nepravedno po novinama zafrkavali, ali zbog njegovih političkih, a ne zbog znanstvenih ambicija. Srećom, kod tog bivšeg ministra znanosti kojega je ministarska popularnost u Sanaderovoj vladi toliko zanijela da se odlučio kandidirati za predsjednika Republike (pa je dobio oko 6% glasova), prevladala je sada benigna motivacija. Svoju neizmjernu, frenetičnu energiju, koja ga pokreće tako da na momente izgleda da su mu udovi spojeni federima, preusmjerio je na produktivne znanstvene i lukrativne medicinske šeme. To kako se razočarao u Sanadera i politiku, izašao iz HDZ-a i Sabora, posebna je priča, nešto složenija od ove pripovijesti o polimorfizmu nukleotida i nerekombinirajućim dijelovima ljudskog DNA-koda sastavljenog od tri milijarde molekularnih parova.
    Kako je Primorac ušao u antropologiju? Preko forenzike. Završio je medicinu u Splitu, a odanle otišao u Ameriku gdje se izdržavao radeći na University of Connecticut, Health Center, pa u forenzičkim laboratorijima državne policije Connecticuta, Institutu za patologiju američke vojske, forenzičkom genetskom centru u Denveru, a surađivao je i s državnom policijom New Yorka, FBI-om i drugima. Kad se vratio u Hrvatsku i sa suradnicima namjestio na splitskom Medicinskom fakultetu, osnovao je ondje pionirski laboratorij forenzičke genetike, koji je 1993. preuzeo zadatak identifikacije žrtava iz masovne grobnice na Kupresu. Istodobno su kolege sa zagrebačke sudske medicine krenuli s identifikacijom žrtava rata na drugim lokacijama. Što jest jest, zaraćeni Srbi dali su značajan poticaj razvoju forenzičke genetike.
    Veliki um bez Nobela
    U to doba forenzička genetika nije bila na stupnju razvoja koji bi omogućavao identifikaciju s apsolutnom pouzdanošću, budući da se tada analizirao relativno mali broj genetskih biljega. Ljudska vrsta definirana je sa 23 para kromosoma, koji prenose roditeljsku DNA-šifru. Kod žena, svi su X-X, a kod muškaraca pak X-Y. Ranije se moglo nešto utvrditi sa 60-70 posto sigurnosti, dok danas, zahvaljujući podacima sadržanim u jezgrinoj DNA, mitohondrijskoj DNA (svojstvenoj majci) ili Y-koromosomu, dobivamo standardni rezultat s garancijom od najmanje 99,99999 posto!
    S obzirom na potrebu da se prilikom identifikacije ratnih žrtava osigura primjena svih najnovijih spoznaja, Primorac je potegao američka poznanstva i obratio se znanstvenicima sa Sveučilišta u Paviji. Pavija je europski genetički centar, odatle je pošao u Ameriku profesor Luigi Luca Cavalli-Sforzza (89), autor ključnog djela o ljudskim genetskim varijacijama (The History and Geography of Human Genes, Princeton, 1994.). Cavalli-Sforzza je od ranih 70-ih redovni (a sad emeritus) profesor na Stanfordu, pa je sam Underhill počeo kao njegov asistent, dok je u Paviji ostalo europsko središte ove znanstvene discipline. Tako se i Primorčeva grupa našla među onima koje je Underhill regrutirao na terenu za svoj globalni projekt genetskog mapiranja čovječanstva koji se provodi posljednjih 15 godina (pa zašto još nije za to dobio Nobelovu nagradu, a primjerice Hertha Müller za neke romane koje nitko ne čita jest, to zbila nikome ne može biti jasno).
    Emigracija na Zapad
    Underhillov pothvat bio je golem napor moderne znanosti, što je sposobna pokrenuti tisuće istraživača instantno povezanih akademskim i komunikacijskim mrežama. Za samo jedno desetljeće posao je dovršen, pa se sad antropolozi moraju suočiti s kornukopijom spoznaja, koje nisu očekivali jer njihove maglovite, tradicionalne, književno-nacionalnim mitovima opterećene predodžbe, nisu baš dobra sprema za suočavanje s novom slikom povijesti ljudske rase. Sad, naime, raspolažemo preciznim podacima o razvoju i premještanju Homo sapiensa. Taj navodno razumni čovo, koji se pojavio prije otprilike sto tisuća godina (oko 16 tisuća generacija) razvio se, nesumnjivo, u Africi. Relaciju Afrika – Azija ovaj naš predak prelazi prije 40-70 tisuća godina. Do prije 15 tisuća godina ljudska vrsta je doprla na sve točke planetarnog kopna. Riječ je o čovjeku starijeg kamenog doba, iz razdoblja što traje od 2,5 milijuna godina prije naše ere pa sve do 10 tisuća godina pr.n.e. (datacija po rođenju Krista čini mi se neumjesnom u znanstvenom okviru, pošto je elementarna biblijska egzegeza ustanovila kako se glavni junak Novog zavjeta, i to upravo prema novozavjetnim svjedočanstvima, rodio između druge i devete godine poslije Krista).
    Paleolitski čovjek palio je vatru i koristio kamene iverke, primitivno oruđe, hranio se od lova i skupljao prirodne plodove (samo što to nije bila neka edenska egzistencija, kladim se da su najvažniji dio njegove Montignacove dijete bile razne larve, crvi, kukci i slične gadarije).
    U Europi, stvari su se zakomplicirale početkom posljednjeg zaleđenja, zadnje faze pleistocena, koja traje od približno 40.000 do 25.000 godina prije sadašnjosti. Spuštanje ledenjaka gurnulo je paleolitsko pučanstvo, male čopore lutalica kojima su se smrzavala jaja, u tri tzv. refugiuma, glavna pribježišta gdje će preživjeti glacijalizaciju. Jedan je francusko-iberski (kod obala Atlantika), drugi istočnoukrajinski i treći – balkanski. Paleolitski čovjek parkirao se na Balkanu prije 25.000 godina i kad pogledaš sliku najvećeg zgušnjavanja naše geneske haplogrupe I2a1, vidiš da se u najvećem broju nismo nigdje micali zadnjih 250 stoljeća osim što se, kao i uvijek, čim je pala glacijalna zavjesa, emigriralo u Njemačku i Zapadnu Europu.
    Ima li ‘mješanaca’
    Tu sad imamo bizarnu epizodu susreta s našim suvremenikom, ali ne i rođakom, stanovnikom Krapinsko-varaždinske županije, g. Neandertalcem, kojega je ondje otkrio Dragutin Gorjanović Kramberger. U novije doba, dobili smo u blizini još i ključno nalazište Vindija, koje istražuju akademik Svante Paabo s Max Planck Instituta, naš antropolog akademik Pavao Rudan i dva njegova ugledna pajtosa (akademici Gusić i Kučan). Kako su Krambergerovi kosturi previše stari da bi se iz njih mogao izlučiti genetski materijal, poslužili su ovi vindijski, još prilično svježi – starosti od 20 do 30 tisuća godina. Odatle su, dakle, potekli uzorci za najvažnija suvremena istraživanja izumrlog ”alternativnog čovjeka”, Homo sapiensa nenaderthalensisa, žrtve evolucije, što se od ljudskog stabla odvojio u posebnu vrstu prije 500 tisuća godina, a potom najduže održao kod Gibraltara, praktički do kraja i još malo poslije svršetka ledenog doba, znači, do 20 tisuća godina pr.n.e. Tada definitivno izumire.
    Dakle, suprotno svim površnim dojmovima, moderni Zagorac nema veze s neandertalcem, jer (usprkos silnoj ineteretskoj fami) dosad nema znanstvenog dokaza za miješanje genetskog koda tih dviju posebnih ljudskih vrsta. Doduše, opis neandertalčeva genetskog koda nije do kraja završen – akademik Svante Paabo obavio je na Max Plack Institutu oko 90% posla, a tek kad završi, vidjet ćemo ima li slučajeva miješanja. Pritom je presudno, napominje Rudan, da se ustanovi jesu li postojali fertilni potomci. Da je možda koji sapiens nasrnuo na kakvu zavodljivu neandertalku, nije isključeno – pa na obližnjim slovenskim lokalitetima imamo sasvim recentne slučajeve napostovanja pit bul terijera!
    Nacija i biologija
    Kako se, uopće, dobivaju uzorci za ispitivanje DNA od arheološkog materijala takve starine? To je sredinom 80-tih omogućio naučni doprinos nobelovca Karyja Mullisa koji je unaprijedio tehniku ”lančane reakcije polimeraze”, umnožavanja molekularnih lanaca, što laborantima dopušta da multipliciraju uzorak, pa im je dovoljno nekoliko pikograma mase (to je 1 gr puta deset na minus dvanaestu) kako bi na dobivenom preparatu mogli do mile volje provoditi pokuse.
    Ključno svojstvo ljudskog Y-kromosoma (koji sa 60 milijuna parova baza čini oko 5% ljudskog genetskog materijala) jest da je 95% njegova DNA-koda stabilno, bez individualnih rekombinacija baza (s obzirom na one što nam ih namru roditelji) može već iz dvjesto-tristo molekularnih parova naći sekvenca koja te individualizira unutar vrste, kao onaj kod na naljepnici s cijenom koji se skrenira kod Todorića na blagajni.
    S obzirom na mutacije u historiji ljudskog genetskog materijala (plimorfoza nukleotida), identificirano je dosad 311 haplogrupa, takvih u vremenu usidrenih mutacija koje nam omogućuju da precizno rekonstruiramo genealoško stablo ljudske vrste. Po specifičnim haplogrupama, odnosno njihovoj učestalosti u populaciji, možeš jasno ustanoviti gdje je bila koncentracija ljudi kod kojih se ona isprva pojavila, gdje su dalje išli te kako su se, zatim, izmiješali s nosiocima drugih haplogrupa. Isto tako se na jednom (primjerice državnom) teritoriju može precizno ustanoviti broj ljudi s pojedinim haplogrupama, pa je kompozicija mjesnog stanovništva najčešće jedinstven koktel tih pojedinih ”mutantskih jata”. Ono što pritom odmah uočavaš kao ključno jest da se – kulturni i ”rasno mutirani” tip ne podudaraju, pa ono što danas nazivamo nacijom, narodom ili plemenom nema puno veze s biološkom podlogom stanovništva, nego potječe iz druge sfere. Evo, kako je to, dakle, zapravo, išlo…
    ”Homo balkanikus postglacijalis” (moj termin) nasadio se ”u našim krajevima” (baciš li pogled na prikaz rasprostiranja haplogrupe I, učinit će ti se da nazireš Jugoslaviju) krećući se po tom habitatu koji je, naravno, izgledao drukčije od današnjeg. Otoci su bili spojeni s kopnom, što se sa sjevera spuštalo do današnje sredine Jadranskog mora. Paleolitski čovjek tu je, u estauriju rijeke Po, europskog Nila, ”krstario među tigrovima i palmama”, kako to opisuje akademik Rudan. Znači, starosjedilac, naš predak s kromosomom I2a1 (porijeklom iz Afrike, koji je ovamo došao preko Bliskog istoka) bio se u ledeno doba skutrio u balkanskom refugiumu, tu kenjao dok hladnoća nije popustila, a zatim je, s ljudima iz druga dva pribježišta, počeo opet rekolonizirati ostatak Europe. Stoga svi muškarci u Europi, dokazano je, potječu od jednog afričkog klana koji je imao točno 11 pripadnika. Od te nogometne momčadi nastala je ova današnja populacija, što znači da je ideja o različitim čovjekovim ”rasama” deplasirana, neznanstvena.
    Ratarstvo i marksizam
    Sa završetkom ledenog doba, pojavljuje se jedan tehnološki puno napredniji čovjek – u mezolitu (oko 9 tisuća godina pr.n.e) neke su skupine počele otkrivati poljoprivredu. Uslijedila je drama neolitske revolucije, najkorjenitije promjene u ljudskoj historiji!
    Poljoprivreda potječe iz područja prozvanog ”Plodni polumjesec” (Fertile Crescent) u dolini Eufrata. Donedavna, antropolozi su prihvaćali ideju da je tek to prvotno ratarstvo omogućilo sjedilački oblik života, odnosno permanentnu gradnju i naseljavanje u sela i, zatim, u pradavne gradove poput Jerihona. Ovaj ”logični” poredak stvari podudarao se s marksističkom doktrinom (razvoj proizvodnih snaga uvjetuje razvoj društvene ”nadgradnje”, pa u selu nastaje narod, a u gradu država). No, sve se to srušilo otkako je prije 17 godina na turskom lokalitetu Gobekli Tepe, gdje je otkopan anatolijski Stonehange s minucuzno izrađenim reljefima star – 11 tisuća godina! Znači, čovjek je još kao lovac i sakupljač, prije poljoprivrede, sagradio taj veličajni hram.
    Klatarenje iz Azije
    U priči o porijeklu Hrvata dinamika i smjer ”neolitske revolucije” važni su zbog lokalne znatne prisutnosti genskog haplotipa R1b, E3b i J2, koji se povezuje s neolitskom migracijom prije osam do devet tisuća godina. Ona kreće iz ”plodnog polumjeseca”, dok u našoj blizini, na tom vremenskom horizontu, imamo važan arheološki lokalitet Lepenski vir pored Donjeg Milanovca, na Dunavu kod Đerdapa. Daje odličan uvid u kulturu mezolitskih ljudi što su počeli razvijati naprednu civilizaciju gradeći urbanizirane stanove s ognjištima, raspoređene po obodu jednakokračnog trokuta, u čijem je središtu bio javni trg s nekakvim oltarom. Oblikovali su skulpture, monolite nalik današnjoj hrvatskoj akademskoj produkciji. Hranili su se ribom, lovili divljač (divlja goveda, srne, divlje magarce, dabrove, vukove), ali zapravo i dalje ovisili o svojoj sakupljačkoj umješnosti, jer još nisu bili ovladali izradom grnčarije, potrebne za čuvanje uroda prvih žetvi.
    Nalazi iz Vučedola, odakle potječe glinena Vučedolska golubica, dakle iz druge naseobine na toj ”dunavskoj magistrali” kojom je počeo prodor u Europu – a ovdje je riječ o novijoj kulturi staroj oko pet tisuća godina – svjedoče o napretku zajednice poljoprivrednika. Bez državnih poticaja oni su usvojili moderne ratarske tehnike, uključujući sjetveni plodored, pripitomljavali su domaće životinje, pekli grnčariju i ovladali metalurgijom. Njihovi šamani-kovači znali su lijevati bakar. Vučedolska kultura zahvaćala je prostor sve do Jadrana, duboko u Panoniju, od Alpa do Prokletija. Neposredno je prethodila mikenskoj kulturi brončanog doba – a to je ono, bakar plus kositar, već dosta komplicirana stvar, i rudarski i metalurški, ali daje mjed, od koje su izrađeni mačevi i štitovi homerskih junaka. No, to je puno kasnija faza – do toga treba proteći još kojih 15 stoljeća…
    U genetskom poolu današnjih Hrvata imamo oko 10 posto mezolitskih ljudi koji su ovamo došli prije 10.000 godina (obilježava ih haplogrupa R1b) te još oko 15 posto neolitskih migranata E1b, J i G koji su također stigli s Bliskog istoka, ali preko južnog Balkana, i to prije 8-9 tisuća godina…

    Denis Kuljiš, Jutarnji list, 27.8.2011., str. 34.,55. i 56.

    Cijeli članak možete pročitati ovdje:
    Hrvati nisu Slaveni nego stari Balkanci
    Hrvati nisu Slaveni nego stari Balkanci
    Hrvati nisu Slaveni nego stari Balkanci

  • 0 Comments

    Take a look at some of the responses we've had to this article.

  • Leave a Reply

    Let us know what you thought.

  • Name (required):

    Email (required):

    Website:

    Message: